Sadržaj
Napisao Dušan Đurele Pujić na bazi podataka prikupljenih do prvih godina XXI veka.
Porodično stablo Ilije - „Glavarića“ Pujića nastalo je iz loze Ilije Pujića. On je Glavariću deda. Iliju su još od detinjstva zvali „Ile“ iako mu je kršteno ime Ilija. Nadimak „Glavarić“ dobio je kasnije. U selu je na seoskom zboru izabran za „Glavara“, a pošto je bio malog rasta komšije su ga nazvale „Glavarić“ i taj nadimak mu je ostao celog života.
Ilija Pujić je rođen u zadružnoj porodici Pujića sredinom XVIII veka. Samostalno porodično domaćinstvo zasnovao je posle raspada zadružnog domaćinstva u drugoj deceniji XIX veka. Podelom imanja njemu je pripala istočna četvrtina Pujića doca i on je na istočnom obodu Doca podigao porodičnu kuću i druge pomoćne objekte. Temelji i razvaline tih objekata postoje još i danas. Tu su sve do 1950. godina bile pojate njegovih potomaka.
Ilija je imao dva sina, Đuru i Tomu. Oni su živeli u očevoj porodici sve dok nisu stasali za ženidbu, a to je najverovatnije bilo sredinom XIX veka. Pošto je Ilijina kuća bila mala i nedovoljna za stanovanje oženjenih sinova, on je zajedno sa sinovima pristupio gradnji nove kuće.
Za gradnju nove kuće odabrao je drugu lokaciju. Napustio je Pujića dolac, jer je tu prostor za gradnju kuće bio mali. Opredelio se za parcelu koja se nalazila pored samog puta Imotski - Kamen most. Parcela se nalazila oko 80 metara severno od raskrsnice za Proložac. Njena veličina bila je oko 18 x 40 metara. Međutim, ispred nje, prema putu, bio je deo „muše“ koju su po ondašnjim običajima mogli da uzurpiraju i time da povećaju parcelu.
Na sredini te parcele Ilija je sa sinovima napravio kuću. Kuća je licem bila okrenuta putu, tj. u pravcu jugoistoka. Bila je dugačka oko 16 metara, a široka oko 6 metara. Sa lica je imala dvoja vrata i dva prozora. Prizemlje je bilo oko 2,5 m visine, a tavan je imao oko metar visine. Tako se tavan mogao koristiti za spavanje i druge potrebe.
Kuća je na samoj sredini podeljena zidom na dva dela. Južni deo pripao je Đuri, a severni Tomi. Unutrašnjost kuće je bila različito uređena. Đuro je pred ulaznim vratima napravi polukružne stepenice za tavan. Ispod stepenica bila je mala ostava, a polukružne stepenice omogućavale su lak pristup tavanu. Kod Tome toga nije bilo - na tavan se izlazilo običnim „skalama“ (merdevinama).
Iza kuće, sa zapadne strane, uz oba dela kuće, podignute su prislonice na jednu vodu i te prostorije su bile kužine sa kominom. Uz kužine su bili sazidani i manji kućari za kokošinjce.
Dvorište od kuće pa do puta, dužine oko 20 metara, bilo je podeljeno na dva dela - svakom bratu po polovina. Međa između polovina bila je obeležena redom kamenja. Đuro je kasnije u dvorištu uredio mali „vrta“ (baštu), posadio trešnju, zerdeliju i uz kuću podigao odrnu. Kod Tome toga nije bilo. Tokom vremena, stanje u dvorištu bilo je povod čestih svađa i rasprava. Problemi su bili šteta koje nanose kokoške, branje zerdelija i trešanja od strane dece i slično.
Toma je dogovorenom zamenom parcela sa Stevanom Pujićem stvorio uslove da iza kuće uredi vrta i izgradi druge prateće objekte i u tome je bio u prednosti u odnosu na Đuru. Toma je umesto kužine na jednu vodu dozidao objekat na dve vode i ispod njega je ukopao konobu, a u visokom prizemlju uredio kužinu.
Ti objekti, iako u ruiniranom stanju, stoje još i danas. Đurin deo je nasledio Ilija „Zela“ Knežević, a Tomin deo je pripao njegovom unuku Nikoli.
Đuro Pujić, stariji sin Ilijin, oženio se Ružom Brkan - „Brkanušom“ iz Glavine. Ona je bila iz imućne porodice - njih tri sestre bile su dotarice: jedna se udala za Jovu Kadijevića - „Oleza“, druga za Miletića „Glendžu“ u Nebriževac, a treća - Ruža, za Đuru Pujića. Ruža je u doti donela tri njive: jednu u Barama, drugu za Perinušom i treću u Donjem blatu. Tako je Đuro po imanju postao nešto bogatiji u odnosu na ostale Pujiće. Priča se da je Đuro bio veoma vredan zemljoradnik. Zasadio je vinograd, gajio je bajame (bademe), smokve, trešnje i višnje, držao dve muzne krave, a njive su mu uvek bile dobro obrađene. U velikom trudu nije žalio sebe, izgubio je zdravlje i umro relativno mlad. Brkanuša (tako su Ružu zvali) je bila udovica skoro 50 godina.
Đuro je sa Brkanušom imao tri kćeri: Maricu, Anđu i Milicu. Marica se udala za Iliju „Zelu“ Kneževića, a Anđa i Milica se nisu udavale. Posle Brkanušine smrti ubrzo su umrle Anđa i Milica i tako se Đurina porodica ugasila. Celokupno imanje nasledio je zet Zela Knežević.
Đuro je Iliji - Glavariću bio rođeni stric.
Toma je bio Ilijin mlađi sin. Po izgradnji nove kuće, o čemu je prethodno bilo reči, on se oženio mladom iz porodice Padrov iz Bare. Tominu ženu su u Pujića selu svi zvali „Padrovuša“. Padrovuša je bila sestra Pere i Nike Padrova. Tomi žena nije donela dotu kao što je to bio slučaj kod brata mu Đure.
Sa Padrovušom Toma je dobio sina, kome je u očevu čast dao ime Ilija. Međutim, već od malih nogu njega su zvali Ile. Pošto je Toma ostao u mladim godinama udovac, morao je da traži drugu ženu. Po drugi put se oženio, ovog puta Marom Lazić rodom iz Tijarice. Nju su Pujići odmah po dolasku u njihovo selo prozvali „Lazuša“ i tako su je zvali celog njenog života. Selo je prosto zaboravilo njeno pravo ime. Lazuša je bila plemenita žena i kao takva dobra maćeha. O Ili je vodila brigu kao o svom detetu.
Oko 1905. godine Lazuša je sa Tomom dobila sina kome su dali ime Milan, ali su ga od rođena prozvali „Milić“ i tako su ga zvali sve do njegove smrti.
Kad se Ile zamomčio sredinom prve decenije XX veka, iz Imotske Krajine krenulo je u Ameriku dosta momaka. Pukao je glas da se u toj dalekoj zemlji za kratko vreme može zaraditi dosta para. Pošto je Ile želeo da osnuje svoju porodicu, a u postojećoj sirotinji to nije bilo moguće, pridruži se i on reci momaka koja je krenula u Ameriku „trbuhom za kruhom“.
Niko od Pujića nije od Ile čuo priču kako je on prošao u tom obećanom „raju“. Zna se samo da je radio u nekom rudniku. Tamo ga je zatekao i Prvi svetski rat. Među našim ljudima, rodoljubima jugoslovenske orijentacije, javio se u Americi pokret koji ih je pozivao da se pridruže borbi Srba protiv Austrije. Ile se odazvao pozivu ali je organizacija je bila spora i traljava i Ilina grupa nije na vreme dobila brod koji je trebalo da ih odveze na Solunski front.
Po završetku rata, verovatno 1920. godine, Ile se vratio kući. Pridružio se ocu Tomi, maćahi Lazuši i polubratu Miliću. Koliko je dolara doneo Ile - to nikada niko nije saznao. 0 tome su ispredane razne priče. Jedne su govorile da su ga bande opljačkale, druge da je dobar deo izgubio na brodu, u kockarnici i slično.
Ono što je sigurno je da je po povratku Ile kupio u polju tri komada zemlje: livadu u Dilima, njivu u donem delu Dila, kanap zemlje u Gospojinama i pola kanpa zemlje u Donjem Mujića polju. Tako je Ile po veličini zemljišnog poseda postao najbogatiji među Pujićima.
Početkom dvadesetih godina XX veka Ile se odlučio na ženidbu. Poučen iskustvima iz Amerike, tražio je dobru i poštenu devojku. Našao ju je u ćerki Riste Svrdlina iz Crnogoraca. Oženio se Marom Svrdlin koja nije imala ni dvadeset godina. Posle ženidbe, ostao je da živi u zajednici sa ocem, a posle očeve smrti - sa maćehom i njenim sinom, Milićem.
Prema napred izloženom, Ilija „Ile“ Pujić je zasnovao porodicu ranih dvadesetih godina XX veka. U formiranje porodice Ile je uneo svoje mladalačke snove da čeljad njegove porodice u svom životu ne idu putem kojim je on išao. Hteo je da stvori dobrostojeću porodicu koja će zemljoradnjom na svojoj zemlji moći pristojno i ljudski da živi. Nije ni znao da će u te svoje snove uložiti ceo svoj život, a da ih nikada do kraja neće ostvariti.
Par godina po ženidbi ostao je kod kuće da udari temelje svom domaćinstvu. U to vreme Glavinjani su ga kao mladog i promućurnog čoveka izabrali za seoskog „glavara“. To je po tradiciji bio prvi čovek sela koji je trebalo da obezbedi red, pravednost i poštenje među ljudima. Iz tog perioda za njega se prilepio nadimak „Glavarić“. To je došlo odatle što je Ile bio rastom mali, ali po zadacima koji su mu se nametali odgovoran čovek. Taj nadimak ga je pratio, među ljudima njegove generacije, sve do kraja života.
Prva iskustva na izgradnji željenog domaćinstva Ilu su uverila da to nije baš lako. Na prvom mestu nedostajalo je para. U Imotskom i na kupljenim njivama nije se moglo dobro zaraditi. Tada je ponovo shvatio da ponovo treba da se otisne u svet. Nekim slučajem grupa njegovih vršnjaka saznala je da se po gradovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca uređuju ulice. Najveći broj ulica tada je kaldrmisan tj. oblagan kamenom. Pošto su Glavinjani bili rođeni na kamenu i vični radu sa njim, stihijno su krenuli da traže posao na tim radovima. Tako se formirala grupa „kaldrmdžija“ u koju su spadali: Dušan Ćolin (Kadijević), Nikica Brkan, Marketinović, Todor Vučković, Markić Svrdlin i još nekoliko drugih. U tom poslu Ile je ostao sve do penzije. Radio je u Beogradu, Obrenovcu, Ljubljani, Tuzli i drugim mestima. Dušan Ćolin imao je dužnost da pronalazi posao, da pogađa radove, utvrđuje rokove i sl. Oni su obično u proleće odlazili od kuće, a vraćali su se negde pred Božić.
Ilin osnovni problem bio je da zaradi dosta para da napravi novu kuću za porodicu koja je brojno rasla i da nabavi savremene alate za obradu zemlje.
Ilina maćeha Mara, zvana Lazuša, bila je u Ilinom domaćinstvu prava domaćica. Pripremala je hranu, brinula se o deci, čuvala i hranila goveda, odgajala gudine i kokoške. Ilina žena Mara, rođena Svrdlin, prihvatila je Lazušu kao pravu svekrvu. Ilin polubrat i Lazušin sin Milić ostao je u Ilinoj porodici do odlaska u vojsku.
Milić je vojni rok služio u Pirotu 1927/29. godine i odmah po povratku iz vojske odlučio je da ide u „svit na rađu“. On je bio svesan toga da njemu ne pripada deo imanja kojeg je Ile kupio, a očevina je bila premala za život dveju porodica. Tih godina ljudi u najboljoj životnoj snazi odlazili su na rad u Belgiju i Francusku, zapošljavali su se na najtežim poslovima, u rudnicima i topionicama. Milić se opredelio za Francusku i u njoj ostao skoro 40 godina. Pošto nije imao zanata, radio je najrazličitije, po pravilu teške fizičke poslove. Zarada je bila slaba i prvobitni plan da u Francuskoj kratko ostane, samo dok nešto ne zaradi da sagradi kuću, je propao. U povremenim pismima majci obećavao je da će se brzo vratiti i oženiti. To je ostalo na obećanjima. Lazuša nije doživela povratak sina. U toku života to je bila njena velika tuga.
Istini za volju, Ile nije imao ništa protiv Milićevog povratka jer je u porodici nedostajalo radne snage, a obradive površine bile su dosta velike. Međutim Miliću ponos nije dao da se u Glavinu vrati bez zarade o kojoj je pričao.
1930-ih godina Ili se pružila prilika da kupi „Jerkovića ogradu“. To je bila parcela veličine preko dva hektara, a bila je u neposrednoj blizini Iline kuće i celom širinom udarala je u glavni put Imotski - Kamen most. To je bio Ilin raniji san, jer je na toj parceli bio izvanredan plac za gradnju davno željene porodične kuće. Pošto nije imao dovoljno gotovine da kupi celu ogradu, nagodio se sa Milanom Vukadinovićem da je kupe napola.
Ili je pripala severna polovina koja je bila potpuno pokrivena šumom, ali je imala mejaš sa Ilinim vrtlom i pogodan deo za gradnju porodične kuće sa svim pratećim ekonomskim objektima. Kako je tekla izgradnja nove kuće opisano je u odeljku „Kuće u Pujića selu krajem 1990-ih godina“, pa na ovom mestu u to nećemo ulaziti. Bitno je konstatovati da je Ile celog života sanjao o novoj kući, a da je sam nikada nije sagradio.
Ile je bio čovek nižeg rasta, miran i staložen u postupanjima sa drugim ljudima. Održavao je kontakte sa svim ljudima u selu; nije se upuštao ni u svađe sa Brkanušinim kćerima, koje su u tom pogledu bile veoma napadne. Dobijao se dojam da je Ile uvek okupiran razmišljanjima o sebi i svojoj porodici. Sredina ga je cenila kao vredna, radna, pravična i poštena čoveka.
U Imotskom je imao posebno dobre odnose sa Barišom Ciciljani, čija je porodica imala kuću na staroj „Pjaci“ i bavila se pekarskim zanimanjem. Pored toga Bariša je kupovao imanja. Bio je vlasnik ograde zvane „Ančuša“, koja se nalazila na padini od kuće Ile Aćimovića do Katanušića kuće. Imala je skoro tri hektara površine. Bariša je tokom više od 20 godina Ančušu dao Ili na čuvanje i korišćenje. Kasnije je Bariša kupio u Gospojinama njivu veliku skoro dva kampa koja se protezala od Bilila do Mostića. Na toj njivi je podigao savremeni vinograd pri čemu je bio u stalnoj saradnji sa Ilom. Za vreme Drugog svetskog rata Bariša je bio privrženik Pavelićeve „Nezavisne države Hrvatske“, ali ni tada nije prekidao kontakte sa Ilom. Od Ile sam čuo da je Bariša bio zabrinut zbog nerazumnog ponašanja onih elemenata koji su težili likvidaciji Srba.
Ile je bio vernik, pripadao je srpskoj pravoslavnoj crkvi. Išao je na liturgije, razgovarao je sa ljudima, držao se starih običaja, ali nije javno naglašavao da je on pravoslavac, niti se svakodnevno javno molio. Činilo se da religiju prihvata kao svoje lično opredeljenje.
Čudan je bio Ilin odnos prema svojoj deci. On je njih voleo, ceo život je radio kako bi uvećao posed da oni bolje žive. Međutim, kod njega nije bilo brige da se deca školuju iako je vreme nametnulo potrebu da se ljudi opismene, da znaju da čitataju, pišu i računaju. Pitanje je da li je takav odnos prema školovanju dece odraz njegovog iskustva iz Amerike i gradova naše zemlje. On je smatrao da je čovek slobodan samo ako ima svoje imanje i svoju kuću. Sina Petra je usmeravao u zemljoradnju, ćerku Anđu u poslušnu domaćicu. Za sina Nikolu i ćerku Desu nije mogao mnogo šta da učini jer bio je rat za vreme koga su Srbi u Glavini bili obespravljani. Izuzetak je najmlađa ćerka Vasiljka koja se školovala u novom sistemu. Njoj je omogućio da završi Poljoprivrednu školu u Poreču.
Mara, Ilina žena, ćerka Riste Svrdlina iz Crnogoraca, bila je nepismena. Prirodno je bila bistra i ona je u suštini, zbog Ilinog čestog i dugog odsustvovanja od kuće, upravljala imanjem. Ona je nalazila potrebnu radnu snagu, nabavljala sve što je bilo potrebno za domaćinstvo, prodavala višak proizvoda i sl. Po prirodi je bila vesela. Družila se sa devojkama koje su bile nekoliko godina mlađe od nje. Završavala je sve poslove u Imotskom. U društvu je prihvatala šalu, često je i zapevala. Svi su je u seku zvali „Svrdlinuša“.
Njene dve velike nesreće u životu bile su: gubitak najstarijeg sina Petra u ratu i gubitak zdravlja u relativno mladim godinama. Mara bi u svojoj tuzi često rekla: „Džabe izgubih sina!“ Za nju je bila posebna uvreda kad su je pozvali u opštinu i saopštili joj da će kao majka palog borca dobiti par stotina dinara. U toj tuzi nije obraćala pažnju na zdravlje, često je bežeći od stvarnosti, uzimala čašu vina. To je još više pogoršalo njeno zdrvalja. Umrla je nedočekavši 60 godina starosti.
Muž Ile i sin Nikola činili su sve da joj pomognu da bolest savlada, ali bolest je bila sve opakija i teža i lekarska pomoć u bolnici u Splitu nije pomogla.
Maru su u velikoj tuzi ispratili porodica, rodbina i svi njeni poznanici. U selu je još i danas pamte.
Ile Tomin i Mara Riste Svrdlina imali su pravi tradicionalni brak. Osnovni cilj braka bila je što brojnija porodica. Mara, znatno mlađa od Ile, prihvatila je to pravilo - njeno shvatanje je bilo da poštuje i sluša muža. Oni su u periodu od 1924. do 1938. godine stekli petero dece. Za tih 14 godina rodila su im se dva sina, Petar i Nikola i tri ćerke: Anđa, Desa i Vasiljka. Prosečno, svake dve i po godine rađalo se jedno dete. Svu brigu o podizanju dece vodile su majka Mara i baka Lazuša. Na Ili je bila materijalna strana opstanka porodice.
Ile i Mara smatrali su pravom srećom što im je prvo dete bio sin. Petar je rođen 1924. godine. U detinjstvu je, za ondašnje uslove, imao povoljne uslove za život. Mleka, jaja, hleba, povrća i voća bilo je dovoljno. Kuća nije bila tesna za novorođenog člana, a briga majke i bake bila je svestrana.
Od malih nogu vaspitavan je kao budući domaćin. Sa bakom je čuvao i hranio goveda, veselio se svakom teletu, posebno ako jo bilo muško, jer je želeo da ima dva vola. Upoznao je svaki vrt, ogradu, livadu i njivu. Sve pojmove o životu sticao je u realnoj prirodi. Pored toga u selu je imao brojno društvo vršnjaka sa kojima se igrao, obilazio ograde, izvore, reku Vrljiku, potok Jezerinu, Plavo jezero i druga mesta.
Tako je on zavoleo rodni kraj, svoje vrtove, ograde i celo imanje. Od detinjstva se kod njega učvrstila odlučnost da na tom imanju živi i radi.
Četiri razreda osnovne (pučke) škole završio je u Imotskom u vremenu od 1930. do 1934. godine. Naučio je da čita, piše i računa i to je smatrao dovoljnim za život. Nije imao želju da pohađa građansku školu koja je postojala u Imotskom iako je u porodici bilo materijalnih uslova za produžetak školovanja.
U selu je imao brojno društvo vršnjaka, dečaka i devojčica: Dušan i Petrica Đurelini, Jovica i Petar Milanov, Luka Vlajčušin, Micuka i Draga Perotina, Draga Simotina, Stevo i Stanko Aćimović i ostali. Rasli su kao slobodna deca, u duhu pravoslavlja i u skladu sa patrijarhalnim običajima koji su prenošeni sa kolena na koleno. To društvo je lutalo ogradama, bralo ljubičice, sparoge, kuke i spečke, tragalo za ptičjim gnezdima, išlo u lov na gaovicu i rake. Jedina opasnost su bile: ubod drače, ujed zmije i davljenje u Jarugi ili Vrljici.
Crni oblaci u Petrovom životu pojavili su se sredinom 1930. godina. Pobedom fašizma u Italiji i Nemačkoj u našim lokalnim uslovima počele su da nastaju sve žešće suprotnosti na verskoj i nacionalnoj osnovi. Među mladima dolazilo je sve češće do svađa i sukoba koji su često završavali i tučama. Pujića omladina, pa i Petar, bila je okupljena u Sokolskoj četi „Glavina - istok“, sa mestom okupljanja u Vukadinovića ogradi. Svi oni bili su listom protiv fašizma i za očuvanje Kraljevine Jugoslavije. U to vreme Petar je bio u sedamnaestoj godini i to je doprinelo njegovom bržem društveno-političkom sazrevanju. Bezbrižan život prožet igrom i drugarstvom sve više je zamenjivan strahom za opstanak i očuvanje golog života. U to vreme u Ilinoj porodici bilo je četvoro nejake dece pa je i to još više potenciralo pitanje: „Šta će sutra biti sa nama?“.
Sredinom aprila 1941. godine, posle italijanske okupacije Imotskog i preuzimanja opštinske i sreske vlasti od strane ustaša, Petru je postalo jasno da je, zajedno sa ostalim Srbima Imotske Krajine, stavljen van zakona. Na Petrovdan 1941. godine kod Petra se učvrstilo uverenje: „Naš put vodi u Crveno Jezero!“ 0 tome su ustaše otvoreno govorile. Toga dana je Petar, zajedno sa ocem Ilom, uhapšen i stavljen u ustaški zatvor.
Ostali članovi porodice su stavljeni u sabirni logor koji je bio ustanovljen u Vukadinovića kućama i dvorištu. Zahvaljujući italijanskoj vojnoj komandi, razboritim Hrvatima, a i strahu od osvete partizanskih i četničkih snaga koje su nadirale sa istoka preme Imotskom, ustaški zatvor i logor su raspušteni i crne slutnje se nisu obistinile. Petar, kao i ostali, pušten je na slobodu, ali je i dalje bio nepoželjan za vlasti NDH.
U toku 1942. godine do Petra su dopirale vesti o narodnooslobodilačkoj borbi širom Jugoslavije. Posebno je ohrabrujući događaj bio odlazak primoraca u partizane, prvo u Biokovo, a kasnije u Liku da bi se prključili tamošnjim partizanskim jedinicama. To je Petru potvrđivalo mogućnost „bratstva i jedinstva“ među našim narodima. Još veće ohrabrenje dolazilo je vestima koje su govorile o pokretu Narodnooslobodilačke vojske prema Zapadnoj Bosni. Bilo je i glasova o četnicima u Hercegovini, ali Petar, kao i ostali Srbi, nisu prihvatali ideju masovne osvete prema Hrvatima. Osveta nije bila garancija opstanka na pradedovskim ognjištima.
Dolazak Titovih partizana u Imotski početkom jeseni 1942. godine, otvaranje pravoslavne crkve i održavanje liturgije od strane sveštenika - partizana, listom je okrenulo omladinu na partizansku stranu. Novembra meseca 1942. godine, u kasnu jesen, Petar je sa velikim brojem komšija iz Glavine, stupio dobrovoljno u Drugu dalmatinsku narodnooslobodilačku brigadu kojom je komandovao Ljubo Vučković, istaknuti borac iz Crne Gore. U toj jedinici, rame uz rame, borili su se Hrvati i Srbi, uspostavljeno je istinsko „bratsvo i jedinstvo“. Petar je bio oduševljen novom sredinom i iz dana u dan postajao je borac koga su krasile: hrabrost, odgovornost, drugarstvo i spremnost na podnošenje i najvećih teškoća. Zbog toga njemu je poverena dužnost kurira štaba Druge dalmatinske brigade.
Tokom kasne jeseni 1942. godine, zime 1942/43. i proleća 1943. godine Druga dalmatinska, zajedno sa jezgrom NOV i Vrhovnim štabom u kome je bio lično drug Tito, vodila je najteže bitke kakve se u ratovima retko dešavaju. Bitka za ranjenike u kanjonu Neretve, forsiranje reke Neretve, proboj u Crnu Goru preko najtežih planinskih vrleti, proboj iz okruženja preko Sutjeske, a sve to bez dovoljno oružja i municije, uz teški tifus koji je masovno zahvatio svaku jedinicu, maksimalni nedostatak hrane i odeće, zahtevali su nadčovečanske napore od boraca Druge dalmatinske brigade. U svim tim ratnim zbivanjima Petar je spadao u red hrabrih i odlučnih boraca.
Sredinom juna 1943. godine Druga dalmatinska je probila obruč na Sutjesci. U rano jutro, vrletnom stazom hitala je da izbije na planinsku zaravan Gornje Bare. Petar je bio među prvima. Kad su izišli iz šumskog gustiša pred njima se prstrla široka planinska zaravan, puna zelenila i planinskog cveća, predeo Gornje Bare, cilj kome su težili. Međutim, nemačke jedinice su sa južne strane te zaravni, na kamenitom grebenu iznad planinskog jezera, zaposele položaj i svojom vatrom kontrolisale celu zaravan. U momentu izbijanja Dalmatinaca u domet nemačkog oružja, otvorena je uraganska vatra iz svih vrsta automatskog oružja. Neka od zrna našla su metu u Petrovim grudima.
Tako je naš dragi Petar svoju junačku krv, svoju plemenitu dušu i svoje ljudske kosti ostavio na livadama Gornje Bare. Tu su se ugasli svi njegovi snovi o naprednom domaćinstvu, slobodi, pravdi i slozi među ljudima. Njegove kosti su, nešto kasnije, sahranjene u zajedničkoj grobnici boraca palih na Sutjesci.
Mnogo godina kasnije, u mauzolej spomeniku na Sutjesci moglo se pročitati i njegovo ime među imenima velikog broja junaka. Suze su mi udarile na oči kad sam pročitao njegovo ime; predame je izišao njegov veseli lik dečaka sa kojim sam zajedno rastao i delio strasnu želju da živimo slobodno i ravnopravno, u društvu oslobođenom od nacionalne mržnje. Vreme mog susreta sa Petrom na Sutjesci već je bilo takvo da sam mu morao reći: „E moj dečački druže, za šta dade svoj mladi život. Našom zemljom ponovo jure crni konji i crni konjanici, koji hoće da ponište sve ono što smo stvarali!“ Kasnije godine su to potvrdile - mauzolej na Sutjesci, svedočanstvo ljudske požrtvovanosti i heroizma, je nemilice srušen.
Zaista Petre, bila je u pravu tvoja mater Mara koja je bezbroj puta u tuzi za tobom govorila: „Bože dragi što poginu moj sin, kakva je korist od toga?“. Večna ti slava Petre, možda će Zelengora opet nekada progovoriti o vašim podvizima.
Anđa je rođena 1926. godine, prvo žensko dete Mare i Ile. Imala je srećno detinjstvo, bila je mezimica babe Lazuše. Kao beba stalno je bila u babinom naručju. Kasnije kao dete nije se odvajala od bake, bila je sa njom u kužini, pratila je kod čuvanja i muže krave, sa bakom je spavala i od nje učila kako se obavljaju kućni poslovi. Kao što su Petra pripremali da bude gospodar imanja, tako su Anđu pripremali da bude dobra i vredna domaćica. Nisu je upućivali na to da treba da nauči da čita, piše i računa, odnosno nisu je pripremali za školu niti su je u nju upisali. Tradicija se tvrdokorno suprotstavljala školovanju ženskog deteta: „Šta će ženi škola!“
Još kao nedoraslo devojče od 14-15 godina radila je teške poslove, prtila je burilo i donosila vodu, prenosila gnojivo u vinograd, polivala loze „makinjom“ koja je težila preko 20 kilograma i radila sve kućne poslove.
Rat ju je zatekao u petnaestoj godini. Prošla je isti put kao i ostali članovi porodice. U toku rata, kao i njene vršnjakinje, opredelila se za pokret antifašističke omladine. Učestvovala je u ilegalnim akcijama prikupljanja pomoći partizanima, prenosila je na slobodnu teritoriju prikupljenu pomoć, plela je „bičve“ za partizane i učestvovala u raznim prigodnim akcijama. Tako je ona još u ratu prihvatila opredeljenje da treba graditi novo društvo.
U prvim posleratnim godinama (1945-49) prionula je na poslove obnove domaćinstva, a uz to učestvovala je u svim akcijama nove narodne vlasti. U to vreme ona je u porodici bila najjača i najspremnija za zemljoradničke poslove.
Nova narodna vlast je 1949. godine, u Anđinoj 23. godini, pokrenula je akciju stvaranja „Seljačkih radnih zadruga“. To je u praksi značilo da seljaci u zadrugu unose svoje privatne obradive površine, radnu stoku i pribore za obradu zemlje. Ilina porodica, koja je uvek želela sopstveno bogatije domaćinstvo, u duši se sa time nije slagala, ali su kao pristalice nove vlasti to ipak prihvatili. Anđa je raspoređena u radnu brigadu koja je radila najteže poljoprivredne poslove. Između ostalog bila je u brigadi polivača vinograda. Svoje radne obaveze izvršavala je savesno iako je žalila za svojim bivšim imanjem. Bila je među onima koji su dostizali najveći broj „trudodana“. Svi su smatrali da je Anđa savestan zadrugar.
Međutim, hiljadudevetstopedeset i neke godine desilo se nešto neobjašnjivo, Anđa je prosto nestala. Nije je bilo u porodici, ni u Glavini, a ni u Imotskom. Vremenom se stvar razjasnila. Pedesetih godina došla je u selo u posetu Vlajčuši njena ćerka Anđa koja je živela još od 1939. godine kod brata Dušana u Beogradu. Ona je bila starija od Anđe Iline za nekoliko godina, ali su se dobro poznavale iz dečijih dana. Kad je videla kako joj drugarica radi teške poslove u zadruzi za male pare, ona je stade nagovarati da to za nju nije dobro i nije pravedno. Ispriča joj priču o životu u Beogradu i pozva je da dođe kod nje u Beograd. U to vreme je Anđa Vlajčušina bila domaćica u jednoj osnovnoj školi na Voždovcu, a bila je udata za kvalifikovanog radnika koji je radio u fabrici sapuna. Anđa Ilina je u praksi uvidela da zadruga ne daje nikakvu perspektivu za život i posle dugog razmišljanja prihvatila je Anđin poziv i bez ikakva oglašavanja u javnosti otišla u Beograd.
Pošto je bila bez ikakvog školskog obrazovanja u Beogradu nije mogla da računa na neki stručni posao. Međutim, vezama koje je Anđa Vlajčušina imala preko učitelja i nastavnika, pronađu joj posao fizičkog radnika u Institutu za borbu protiv alkoholizma. Anđa je bila prirodno inteligentna i prava „mudrica“. Lekari u institu su je uočili kao veoma vrednu, odgovornu i poslušnu radnicu. Na osnovu toga ponudili su joj posao da bude kurir Instituta, da raznosi poštu po odgovarajućim institucijama i da sa pošte donosi pošiljke za Institut. Takav posao tražio je bar minimalnu pismenost, što Anđa tada nije imala, ali zahvaljujući svojoj inteligenciji i sposobnosti snalaženja u velikom gradu, Anđa je i tu dužnost brzo savladala. Pošto joj je po obavljanju kurirskih poslova ostajalo slobodnog vremena, nadležna osoba Instituta joj je predložila da se prihvati posla kafe-kuvarice i prodavca bezalkoholnih pića pacijentima Instituta. Taj posao joj je donosio nove prihode i ona ga se veoma odgovorno prihvatila. Anđu su upoznali svi zaposleni u Institutu, kao i većina pacijenata. Institut je bio lociran u blizini igrališta fudbalskog kluba „Partizan“. Ta okolnost je Anđu navela na misao da za vreme fudbalskih utakmica kuva kafu u kuhinji Instituta, a da je omladinke i omladinci prodaju posetiocima utakmica. Za to je dobila potrebno odobrenje nadležnih, a istovremeno je sa susednom trgovinom postigla dogovor da se kod njih, uz odloženo plaćanje, snabdeva svim potrebnim artiklima. U celom poslu Anđa je bila do kraja poštena i korektna prema svim učesnicima u poslu. Tako joj je posao uspešno tekao više godina.
Tako se obistinila priča Anđe Vlajčušine o boljem životu u Beogradu, pa ju je Anđa kao poznanicu iz detinjstva poštivala i cenila.
Vremenom Anđa je upoznala Milana Tokovića rukovodioca skladišta preduzeća „Voćar“. Milan je rodom iz Hercegovine, od Bileće. U mladosti je učio trgovački zanat. Za vreme rata pripadao je narodnooslobodilačkom pokretu u Beogradu. Zbog toga je uhapšen i od strane Nemaca zatvoren u logor Banjica. Rat je preživeo i po oslobođenju odmah počeo da radi u društvenom sektoru. On je bio skoro deset godina stariji od Anđe, ali su ih slične životne sudbine zbližile. Anđa je sredinom pedesetih godina sklopila brak sa Milanom i postala Anđa Toković. Na bazi dobrog mišljenja koje su u Institutu imali o Anđi i veza u opštini Savski venac, novostvorena porodica Toković dobila je porodični stan u Zvečanskoj ulici, u privatnoj porodičnoj kući u kojoj je živela još samo supruga bivšeg vlasnika. U tom stanu su ostali skoro 20 godina. Stan je prostorno zadovoljavao potrebe porodice, a od Anđinog radnog mesta bio je udaljen svega oko 400 metara. Pošto je Milan, kao učesnik narodnoslobodilačkog pokreta i bivši logoraš, imao pravo na stan preko Saveza boraca, oni su podneli molbu Savezu boraca Beograda da im dodeli odgovarajući stan. To pravo su ostvarili početkom 1980.-ih godina. U naselju „Sava Kovačević“ u Zemunu dobili su, s obzirom na broj članova porodice, komforan trosoban stan. Time je porodica Toković konačno rešila svoje stambeno pitanje u Beogradu.
Milan je bio tipičan Hercegovac, borac za pravdu i ravnopravnost među ljudima, otvoren prema drugima, pošten, ali veoma plahovit. To ga je brzo dovodilo u konfliktne situacije. Pored toga bio je zagriženi navijač fudbalskog kluba „Crvena zvezda“, tipičan „Delija“. Istovremeno bio je istaknuti protivnik „Partizana“ i „Grobara“. Zbog toga je često dolazio u sukobe sa „Grobarima“. Posle jedne derbi utakmice došlo je do žešćeg fizičkog sukoba među protivničkim stranama i u tom duelu upotrebljeno je vatreno oružje; pucalo se sa obe strane. U toj pucnjavi Milan je teže povređen. Zahvaljujući brzoj intervenciji Hitne pomoći i pravovremenoj i uspešnoj hiruškoj intervenciji, Milanu je spašen život. Posle toga, ostao je i dalje „Zvezdaš“, ali je na stadionu postao mirniji i razboritiji.
Naporan rad na radnom mestu, dodatno angažovanje da bi se uvećala zarada i svakodnevni rad u domaćinstvu imali su na Anđino zdravlje negativne posledice. Iako je svakodnevno bila u kontaktu sa lekarima, nije nalazila vremena da im se požali na svoje zdravstvene smetnje i da se temeljito pregleda. Lekarima se obratila tek kada više nije mogla da nosi nagomilani teret. Međutim, bilo je kasno. Na Onkološkom institutu u Beogradu specijalisti su utvrdili karcinom u veoma razvijenom stanju. Odmah je podvrgnuta operaciji i lečena je najsavremenijim metodima. Ali, sve je bilo uzalud. Pomoći nije bilo.
Pri saznanju istine o svom zdravlju Anđa se držala veoma hrabro. Nije bilo kukanja, proklinjanja, suza i zapomaganja. Među bolesnicima u bolničkoj sobi uvek je bila vesela, prenosila je optimizam na druge. Pri poseti uvek se raspitivali za rodni kraj, za brata, sestre i ostalu rodbinu. Posebno je brinula za ćerku Bebu; smatrala je da nije u dobrom društvu i da će zbog toga u životu zlo proći. Nisu je zaboravili ni porodica, ni saradnici Instituta u kome je radila. Naprotiv, oni su preko kolega lekara nastojali da joj obezbede što bolje lečenje.
Sva borba bila je uzaludna; krajem 1980.-ih godina Anđa je sklopila svoje umorne oči. Sahranjena je na Pravoslavnom groblju u Zemunu uz prisustvo svih svojih, svoje rodbine, saradnika iz Instituta i mnogih prijatelja. Tužne i tople posmrtne reči doktorke iz Instituta u kome je radila svedočile su o Anđinom ljudskom liku.
Dok sam je posećivao bolesnu, a i na sahrani, razmišljao sam o Anđi. To je bilo čeljade sazdano od posebnog materijala. Ona je bez škole, svojom inteligencijom, samopregorom i odanošću prema porodici učinila u životu pravo čudo.
Muž Milan, iako je Anđu uvek poštivao, tek posle njene smrti shvatio je šta mu je ona značila. Nije bilo njegove Anđe i njene brige za njega i porodicu. 0čigledno je bilo da Milan kopni. Na godišnjici Anđine smrti na groblju u Zemunu, jedva sam ga prepoznao. Nije dugo izdržao; početkom 1990-ih godina i on je umro. Sahranjen je u isti grob pored pokojne Anđe.
Anđa i Milan posle sklapanja braka opredelili su se za porodicu sa decom. Imali su dva sina i jednu ćerku. Za decu su obezbedili dobre stambene i materijalne uslove za život kao i povoljne uslove za školovanje. Nedostajala im je spremnost da deci daju temeljno roditeljsko vaspitanje. To nije bilo zbog toga što to nisu hteli, već zbog toga što su im radne obaveze bile takve da to nisu stizali. Milan je na skladištu u Krnjači morao da bude po ceo dan. Decu u toku dana nije ni viđao. Anđa je bila rastrgana obavezama na sve strane, a sve u želji da bolje zaradi kako bi deci obezbedila povoljnije materijalne uslove za život. To je na razvoj i vaspitanje dece imalo negativne posledice, bili su prepušteni društvu u komšiluku i oko stadiona.
Prvo Anđino dete bio je sin Slobodan. Rođen je u Beogradu krajem 1950.-ih godina, u porodilištu, uz najsavremenije zdravstveno-higijenske uslove.
Za razvoj i rast u detinjstvu imao je dobre materijalne i stambene uslove. Pošto u kućnom dvorištu nije bilo druge dece, najčešće je bio sam. Tako se još od detinjstva razvijao u prilično zatvoreno dete, okrenuto samom sebi.
Osmogodišnju školu završio je u komšiluku, nedaleko od kuće u kojoj su stanovali. Majčina briga u to vreme svodila se na to da se Slobodan na vreme probudi i pravovremeno stigne u školu. Brinula se isto tako da ga po povratku iz škole čeka pripremljen ručak. To je ona uvek radila trčeći od Instituta u kome je radila do stana. Ni ona, ni otac Milan nisu mu u učenju mogli pružiti bilo kakvu pomoć. U rešavanju domaćih zadataka i učenju bio je prepušten sam sebi. Voleo je da vozi bicikl, a rano je krenuo na Savu da peca. U jednom udesu sa biciklom dobio je ozbiljne povrede, ali bez veđih posledica. Retko je dolazio kod Anđinih roditelja u Glavinu. Inače je bio mirno i poslušno dete.
Po završetku osmogodišnje škole završio je Srednju hemijsku školu i stekao kvalifikaciju hemijskog tehničara. U toku školovanja postizao je prosečne rezultate.
Pošto je postao hemijski tehničar zaposlio se u BIP-u (Beogradskoj industriji piva), u pogonu za proizvodnju sirćeta. U ondašnjem sistemu društvene svojine, afirmisao se kao dobar proizvođač i samoupravljač. To mu je bila garancija za trajno zaposlenje u BIP-u.
Po dobijanju novag stana u naselju „Sava Kovačević“ Slobodan se oženio devojkom koju je poznavao od školskih dana, a koja je po struci bila medicinska sestra. Ubrzo su u braku stekli ćerkicu. Baka Anđa se sa ljubavlju posvetila podizanju unuke, htela je da njoj da ono što nije mogla da da Slobodanu kad je bio dete. Posle 2 do 3 godine braka, između Slobodana i supruge mu, došlo je do nesporazumevanja. Pošto su nesporazumi postajali sve češći i teži, supruga je napustila bračnu zajednicu. Slobodan je ostao da živi u domaćinstvu sa roditeljima sve do njihove smrti.
Dragiša, drugo Anđino i Milanovo dete, rođen je 1957. godine u porodilištu beogradske bolnice. Odrastao je u Zvečanskoj ulici u istim uslovima kao i Slobodan. Kod njega se od ranog detinjstva manifestovala sklonost druženju. Skoro svake godine dolazio je kod ujaka Nikole i tetke Dese u Glavinu. Tu je upoznao grupu dečaka među Pujićima i Pačićima i sa njima se po ceo dan družio. Posebno je uživao u jahanju magarca Dušana Pačića, koji je bio svekar tetke Dese. U Beogradu se družio sa vršnjacima iz komšiluka, sa grupama oko škole i stadiona „Zvezde“ i „Partizana“. Bio je živo i nestašno dete, za razliku od starijeg brata.
Osmogodišnju školu završio je kod „Auto-komande“. Rezultati učenja bili su prosečni. Nije želeo da produži školovanje u gimnaziji već se upisao u mašinsku školu. Rezultati učenja bili su mu prosečni. Više vremena provodio je u igri i druženju nego sa knjigom. U tom uzrastu kod njega se javila želja da postane vozač automobila.
Majka Anđa je preko svojih poznanika u opštini Savski venac uspela da ga regrutuju za vojnu automobilsku školu. Obuku je prošao u automobilskom centru Ratnog vazduhoplovstva u Kovinu, a ostalo vreme proveo je na dužnosti vozača službenog automobila. Tako je Dragiša služeći vojni rok stekao i zvanje profesionalnog vozača. Majka Anđa je za vreme njegovog služenja vojnog roka nekoliko puta obilazila Dragišu, a sve u cilju da bude dobar vojnik.
Po odsluženju vojnog roka Dragiša se zaposlio kao profesionalni vozač u preduzeću koje se bavilo prikupljanjem i otkupom otpadnih sirovina. Na poslu se pokazao vrednim i odgovornim vozačem. On je inače u odnosu sa ljudima pokazivao druželjubivost i tolerantnost; zbog toga je prihvatan sa simpatijama.
Po zaposlenju Dragiša se oženio devojkom koju je poznavao još od ranije, a koja je studirala na Beogradskom univerzitetu. Ona je bila iz porodice vojnog penzionera, poreklom iz Bosanske krajine. Pošto je devojčina porodica imala na Novom Beogradu komforan stan, Dragiša je po sklapanju braka živeo sa njima. U braku je stekao dvoje dece.
Dragiša je vredan radnik, pa je u zajednici sa tastom i još nekolicinom njegovih zemljaka, u okolini Šibenika sagradio vikendicu. Radove su završili baš pred raspad SFRJ, pa je tako sudbina vikendice postala neizvesna.
I u zrelim godinama Dragiša je povremeno održavao veze sa ujakom Nikolom i sa njegovim sinom Petrom u Glavini.
Najmlađe, treće dete Anđe i Milana, bila je ćerka koju su zvali Beba. Rođena je u prvoj polovini 1960.-ih godina, dok su još stanovali u Zvečanskoj ulici. I ona je u detinjstvu živela u dobrim materijalnim i stambenim uslovima, ali u brojnijoj porodici i sa braćom koja su bila starija od nje. Od najranije mladosti ispoljila je visok stepen dinamičnosti, nemira i nestašluka. Njoj je kućno dvorište još u detinjstvu postalo pretesno. Težila je druženju sa decom istih sklonosti koje je imala i ona. Takvih grupa u Zvečanskoj i Humskoj ulici i oko osmogodišnje škole bilo je u velikom broju. Majka Anđa nije uspevala da nametne Bebi svoje vaspitne zahteve, zbog čega su često bile u konfliktnoj situaciji.
Navodno Beba se sa nekim ortakom bavila trgovinom u vreme kad je siva ekonomija u Beogradu počela da cveta. Anđa nikada nije o problemima sa ćerkom otvoreno govorila. Jednom prilikom mi je rekla da je Beba otišla sa nekim Prizrencem zlatarom, ali nije bila sigurna gde se nalazi. Beba je došla i na majčinu i očevu sahranu. Za njenu dalju sudbinu nije se čulo.
Posle Anđine i Milanove smrti, što je i normalno, došlo je među naslednicima, sinovima i ćerkom, do problema oko podele nepokretne imovine. Svako od njih je računao na svoj deo. Tako je ekonomski interes ugasio porodicu Milana Tokovića. Iz te jedne porodice, formalno-pravno nastale su dve: porodice Slobodana i Dragiše Tokovića, koje i dalje žive u Beogradu.
Drugi sin Ile i Mare, Nikola, rođen je krajem 1929. godine. To je bilo baš u vreme, kad se po starim običajima, kolju gudini.
U vezi njegovog rođenja postoji istinita priča koja kazuje pod kakvim uslovima su nekada žene rađale decu. Vredi je zabeležiti.
Jednog kasnog jesenjeg dana jutro je bilo hladno, a sav okoliš slanom pokriven. Nigde se nije videla muva. Marin komšija Đurela procenio je da je pravo vreme za klanje gudina. U pomoć je pozvao badžanaka Peruniju Kuzmena. Ali pri klanju falila mu je još jedna ruka da pridrži gudina za nogu. I on ti pozove komšinicu Maru, jer su se uvek jedno drugom nalazili pri ruci. Mara, iako je bila u kasnoj trudnoći, pozivu se odmah odazvala.
Gudin je brzo zaklan i Mara reče da mora nazad kući. „Hvala ti na pomoći“, odgovori Đurela, „ali znaj da će džigerica biti poprigana u podne i nemoj faliti, dođi!“
„Neću izostati“, odgovori Mara, popi po običaju rakiju i ode svojoj kući koja je bila daleko oko 20 metara.
Oko podne Đurela je zaista poprigao džigericu i ispred svoje kuće zovne: „O Mare, Mare!“. Odazva se Lazuša, Marina svekrva:
„Šta će ti Mara, Đuro?“
„Reci joj da je džigerica gotova i nek odmah dođe da ručamo!“, odgovori Đurela.
„Nemere ona sada, evo baš je rodila sina. Ostavi ti njem parat pa će ona doći posli.“, objasni Lazuša.
Eto kako se desilo Nikolino rođenje. Zbabna Mara učestvuje u klanju gudina i nešto kasnije rodi dijete. Lazuša je bila sa njom sama u kući. A zna se da je ona bila nepismena, ali je u Pujića selu pri porođaju pomagala svima. Nije tu bilo ni doktora, ni babice. Lazuša je okupala dijete, odsekla pupak, zavezala ga i uradila sve što treba. Mara je sve do porođaja radila sve kućne poslove. Pri porođaju od nje se nije čuo ni glas.
Nekoliko dana posle toga došao je kući Ile iz svita (verovatno iz Obrenovca, jer su te godine kaldrmdžije glavinjske kaldrmisale glavnu ulicu u tom gradiću pored Beograda). Rođenje Nikolino proslavljeno je šljivovicom koju je doneo Ile.
Nikolino detinjstvo bilo je ugodno. Hrane u kući bilo je dovoljno, nije nedostajalo mlika i jaja, a bilo je i voća, od murava do grožđa. Kuća je bila za brojnu porodicu potesna, ali su odnosi u kući bili prožeti pažnjom i ljubavlju. Tu se ostvarivala ona stara poslovica: „Gde čeljad nisu bisna, kuća nije tisna!“. Nikolu su pazile pored majke, baba Lazuša, sestra Anđa i stariji brat Petar. Najlepše su bile zimske večeri gde se uz vatru na kominu sedelo i pričale se razne priče o junacima, hajducima, vilama, vukodlacima i drugim čudima i gde su igrane razne društvene igrice.
U proleće, leto i u jesen, Nikola je sa ostalom decom lutao ogradama, pristavama i bušcima, motao se oko Jaruge i Vrljike. Prostora za igru i druženje bilo je dosta. U toku lita Mostić i Bilila su bila najlepša za igru, tu je bilo uvek vode za kupanje i učenje plivanja.
Osnovnu (pučku) školu pohađao je u Imotskom u vremenu od 1936. do 1940. godine. To je bilo u vreme kad je pod uticajem fašizma iz Italije i Njemačke među žiteljima Glavine, a i šire, došlo do povećanih netrpeljivosti, pa i neprijateljstava zasnovanih na verskim i nacionalnim osnovama. To je najavljivalo crne dane za sve nas pa i za Nikolu.
Baš u vreme kad je trebalo odlučiti da li ići u Građansku školu izbio je drugi svetski rat. Porodica je odlučila da vreme za školu nije. Nikola je ostao kod kuće, sa stalnim strahom šta će budućnost doneti. U Krajini većina je bila na strani Italije i Njemačke, a Nikola je, kao i ostali Pujići, bio protiv fašizma i njegovih pristalica.
Italijanska okupacija i dolazak ustaša na vlast aprila 1941. godine, stavila je Nikolu, nedužno dete, kao i svi ostale Pujiće, van zakona. Otvorena je neposredna opasnost opstanka. Na Petrovdan 1941. godine, Nikola je zajedno sa majkom, bakom i sestrom, oteran u sabirni logor koji je ustanovljen u Vukadinovića kućama. Umesto da sedi u školskoj klupi, on se nalazio „na putu za Crljeno jezero“ kako su snovali ondašnji vlastodršci.
Ostali deo rata Nikola je proveo kod kuće, ali je sve vreme tajno pripadao antifašističkoj omladini i narodnooslobodilačkom pokretu. Do kraja rata stalno je iščekivao vesti o bratu Petru, ali nažalost, one su bile tragične: Petrov život ugasio se dejstvom nemačkih kuršuma na cvetnom proplanku Gornje Bare u vreme bitke na Sutjesci. To je Nikolu učvrstilo u uverenju da treba ići putem kojim je pošao i njegov brat.
Na kraju rata Nikola je bio u 16.-oj godini života, svrstan među rodoljubivu omladinu, prihvatio je opredeljenje da je zadatak svakog omladinca obnova i izgradnja zemlje, uspostavljanje nove vlasti koja će svim ljudima bez obzira na veru i nacionalnost doneti materijalni boljitak, slobodu, bratstvo, pravdu i ravnopravnost.
U tom vremenu Nikola je u najužem jezgru omladinske organizacije koja u Glavini pokreće kulturni život. U nedovršenom sokolskom domu Glavina organizuje okupljanje mladih. Da bi prikupljanje mladih postalo što privlačnije, Nikola je nabavio harmoniku i naučio da svira. Po ceo dan on se angažovao da uredi salu, osmisli program i privuče što veći broj mladih. Jedan od njegovih propusta tog vremena je u tome što je sve vreme i svu svoju snagu ulagao u ostvarivanje društvenih zadataka. Ni Nikola, a ni njegovi istomišljenici nisu shvatili nužnost daljeg obrazovanja. Mnogi mladi, koji su za vreme rata bili na suprotnoj strani, otišli su u Split, Osjek, Zagreb i druge gradove i učili škole. U pogodnom društvenom trenutku oni su na osnovu svojih svedodžbi došli do vodećih radnih mesta i do funkcija u društveno-političkom životu.
Početkom 1950-ih godina, Nikola je, kao omladinski aktivista, upućen u Školu za rezervene oficire u Skoplju. Tamo je završio nastavni deo, a na stažiranje je poslan u garnizon Sinj. Školu i staž završio je uspešno i postao rezervni oficir JNA. Po povratku iz JNA odmah se uključio u Predvojničku obuku mladih. U toj organizaciji je intezivno radio skoro celu deceniju. Bio je organizator logorovanja, nastavnik pojedinih tema i izvođač više vežbi. To mu je uzimalo manogo vremena, ali to mu je omogućilo da upozna veliki broj omladinaca Krajine. Kad je Predvojnička obuka reorganizovana, Nikola je tražio drugo radno mesto. Posao je dobio u Elektro-Dalmaciji gde je radio je u službi očitavanja i naplate utroška struje.
U periodu 1965.-72. godine kod Nikole je nastupilo razočaranje u političku praksu Saveza komunista. Shvatio je da je velika razlika između onoga što u rezolucijama i drugih dokumentima Saveza piše i onog što se u društveno-političkoj praksi stvarno radi. U toj situaciji Nikola odlučuje da napusti Savez komunista, ali on i dalje deluje aktivno u društveno-političkom životu mesne zajednice. Posebno se angažuje na uređenju Šamatorja i crkvene zgrade, jer su ovi objekti u prethodnom periodu bili prepušteni zubu vremena. Isto tako, on je uvek bio spreman da komšijama pomogne u teškim situacijama, naročito ako se radilo o bolesti, smrti i sličnim situacijama.
Nikola je celog života bio veoma društven. Nije bilo skupa, sila, igranja na buće i karte gde njega nije bilo. U druženju za njega nije bilo bitno ko je kakve vere i nacionalnosti. Družio se sa ljudima koje je smatrao dobrim i poštenim. Tu je bilo Pujića, Mendeša, Mršića, Divića, Vučkovića, Padrova, Milasa i drugih. Mesta okupljanja u toku vremena bila su, nazovimo ih gostionice: kod Brate Vukadinovića, Matozana Mendeša, Vinka Jažića, „Brankovice“ učenikove, Steve Jurina i ostala mesta.
Tokom vremena Nikola je menjao i odnos prema porodici i njenom imanju. Kad je ostao u kući sam sa Ilom i Marom, shvatio je da i on treba aktivnije da se uključi u domaćinske poslove. Nastojanje mu je bilo da unapredi ratarsku proizvodnju i da sazida novu kuću. Pošto je to pitanje obrađeno u prethodnom poglavlju, na tome se ovde nećemo zadržavati. Treba konstatovati da je Nikola izrastao u pravog domaćina.
Krajem 1950-ih godina, pred Nikolu se postavilo pitanje ženidbe. Majka Mara je i ranije navaljivala, jer je smatrala da joj u kući nedostaje nevista. Nikola se konačno odlučio i u brak je stupio sa SENOM AĆIMOVIć, ćerkom Petra Aćimovića. Petar je imao tri kćeri: Mariju, Senu i Anđu i dva sina: Boru i Veljka. Tako je Nikola ženidbom stekao veliki krug prijatelja i rodbine.
Sena je stekla srednje obrazovanje i radila je kao službenik u preduzeću „Pionirka“. U mladosti je u svojoj porodici naučila sve domaćinske poslove. Svekar i svekrva su je prihvatili kao snaju, a ona je njih poštivala kao da su joj roditelji. Vreme je pokazalo da je Sena bila dobra domaćica, u preduzeću savestan službenik i samoupravljač, a u društveno-političkom životu čovek koji prati i procenjuje zbivanja koja se oko njega dešavaju. Kod nje se obistinila ona narodna izreka koja kaže: „na ženi su tri ćoše od kuće a na mužu samo jedna!“. Sena se zapravo izborila da u porodici bude ravnopravan član koji zajedno sa mužem i ostalim članovima domaćinstva zajedno radi, procenjuje stanje u porodici i donosi odluke o onom šta treba preduzeti. Nikola i Sena uspeli su da u okviru svoje porodice uspostave savremene uslove života.
Sena se otvoreno zalagala kao radni čovek za red, rad i nagrađivanje prema rezultatima rada. Suprotstavljala se vrednovanju ljudi prema njihovoj političkoj podobnosti. Brzo je shvatila da ljudi jedno misle, drugo govore, a treće rade. U kritici takve prakse često nije nailazila na podršku, naročito rukovodilaca.
Kad je videla kako stvari idu ona i Nikola okrenuli su se ratarstvu i vinogradarstvu na svom posedu. Radila je barabar sa Nikolom. Pokušavali su sa proizvodnjom za tržište. Činili su sve da svojoj deci obezbede uslove za školovanje.
U tužnim 1990-im godinama Nikola i Sena pravilno su shvatili da im je mesto u njihovoj kući i na njihovom imanju. Prihvatili su novu vlast kao istorijsku činjenicu koju oni ne mogu menjati. Pošto se nikome u ranijim vremenima nisu zamerili, preživeli su „krizno vreme“. Praktično su se uverili da je „svoja kućica, svoja slobodica!“
Do početka 1990-ih godina Nikolu je zdravlje služilo dobro. Bio je neumoran na svim poslovima. Međutim, od 1992. godine kod njega se javljaju teškoće i ozbiljna oboljenja. Operisan je nekoliko puta u Splitu i Zagrebu. Lekari su mu pružali svaku pomoć, ali život za njega je postao težak.
Nikola i Sena u braku su stekli dvoje dece: sina Petra (dali su mu to ime po pokojnom stricu) i ćerku Lidiju.
Petar je rođen 1965. godine u porodilištu u Imotskom. Od rođenja imao je sve savremene uslove za život. Kuća u kojoj je Petar odrastao imala je: vodu, struju, kanalizaciju, WC, kupatilo, radio i TV. U Ilinom porodičnom stablu to niko pre njega nije imao. On nije vaspitavan na pripovedanjima deda i baba i drugim mitovima. On je imao otvoren prozor u svet. No i pored toga, kao dete, volio je da se druži sa starijima i da sluša njihove razgovore. Tako je on usvojio i dio duhovnih tradicija Pujića, posebno u pravoslavnom i nacionalnom pogledu. Od malih nogu interesovao se za sve što se oko njega u prirodi i u selu zbiva. Nije od njega skrivana bolest, smrt, rođenje i druge pojave. Rečju Pera je kao dete bio živahan, društven, dinamičan i natprosečno inteligentan.
Osmogodišnju školu završio je u Imotskom. U svih osam razreda bio je odličan. Brzo je usvojio radne navike i odgovornost da nauči ono što se od njega traži. Za sve to vreme učestvovao je u svim dečijim igrama. Nije bio „bubalica“ i sebičnjak. Majka Sena značajno je doprinosila izgradnji radnih navika kod njega.
Gimnaziju je pohađao u Imotskom. U sva četiri razreda spadao je u grupu natprosečnih učenika. Posebno se isticao u matematici i predmetima iz oblasti prirodnih nauka. I u tom periodu pokazivao je kolegijalnost i spremnost da pomogne svakom ko je zatražio pomoć u učenju. Na maturskoj ekskurziji upoznao je SSSR i kulturne tekovine ruskog naroda. Na maturi postigao je odličan uspeh. Njegovu ličnost u to vreme krasile su tolerantnost i komunikativnost sa učeničkim kolektivom.
U daljem školovanju opredelio se za studije na Zagrebačkom sveučilištu. Imao je, obzirom na uspeh u gimnaziji, mogućnost da bira fakultet. Opredelio se za elektrotehniku visoki napon. Na samom početku studija sklopio je sporazum sa Eletro-Dalmacijom da će po završetku studija stupiti u radni odnos kod njih.
U toku studija sve svoje snage usmerio je na učenje. Bio je krajnje tolerantan prema onima koji su u to vreme imali drugačija politička opredeljenja, nije ulazio u konflikte, bio je spreman da pruži pomoć onima koji su imali poteškoće u polaganju ispita. Tako je Pera, bez većih problema, u propisanom roku završio fakultet i postao diplomirani inženjer elektrotehnike - jaka struja. U toku studija kod njega je bila prisutna i svest koliko se njegovi roditelji žrtvuju da mu obezbede sve uslove za studije. Na njega su sigurno pozitivno uticali i rođaci, sin i ćerke tetke Marije. I njih troje su bili veoma uspešni studenti.
Odmah po završetku studija stupio je na predviđeni staž u Elektro-Dalmaciju. I tu obavezu je na vreme i uspešno ostvario. Preko sedmice bio je u Splitu u direkciji firme, a vikendom je dolazio u Glavinu kod Nikole i Sene.
Po stažiranju ostala mu je još jedna društvena obaveza, a to je odsluženje vojnog roka. Regrutovan je u pešadiju. Osnovnu obuku prošao je u kasarni „4. juli“ na Voždovcu u Beogradu u toku 1987. godine. Po uspešno završenoj obuci raspoređen je u pešadijsku četu koja je obezbeđivala Višu vojnu akademiju na Banjici. Pored stražarske službe, često je kao stručnjak angažovan u jednom od instituta Više vojne akademije. Radio je na zadacima statističko-matematičke obrade pojedinih elaborata. Tako je Petar ispunio sve svoje društvene obaveze. Imao je široke mogućnosti za zapošljenje širom ondašnje SFRJ.
Međutim, Petar se opredeli da ostane u Imotskom, u filijali „Elektro-Dalmacije“. Na takvo opredeljenje na prvom mestu uticalo je njegovo shvatanje dužnosti prema roditeljima. Nije hteo da ostavi oca i majku u Glavini. To je bio njegov izbor i teško je ocenjivati da li je bio u pravu. U Imotskom za njega nije bilo radnog mesta ka kojem bi mogao stvaralački da primeni stečeno znanje na studijama.
Bolest oca Nikole početkom 1990-ih godina i drugi politički događaji u tom vremenu Petra su još više učvrstili u uverenju da treba da ostane sa roditeljima. Tako je Petar ceo svoj život vezao za Imotski, Elektro-Dalmaciju i porodicu. Kao ugledan stručnjak u radnoj i društvenoj sredini primljen je dobro. U slobodnom vremenu družio se sa vršnjacima. Posebno je bio prijateljski vezan za sina pokojnog Đoke Ukradena. Za njih dvojicu interesantno je to da su i pored svih pozitivnih uslova ostali neženje. Tako Pero i posle četvrte decenije života nije osigurao produžetak porodičnog stabla Ile Pujića. Da li mu zameriti? To je stvar njegovog ličnog opredeljenja pa bi svaki komentar bio suvišan.
Pera se i danas druži sa vršnjacima. Situacija ih je naterala da izgrade svoje igralište za buće i na njemu se oni sastaju u slobodno vreme i o praznicima. Za taj objekt zajedničkog druženja Nikola je, uz Petrovo nagovaranje, dao deo ograde koji je za to pogodan. Pera vozi lični savremeni automobil i njegove staze kretanja vode sve do Splita.
Nikola i Sena se ponose sinom, ali su isto tako mnogo tužni jer bi želeli da se oženi i da dožive i to da imaju svoje unuke.
Lidija je rođena 1967. godine u porodilištu u Imotskom. Sam izbor njenog imena pokazuje koliko su se Sena i Nikola, u to vreme, okrenuli savremenom životu. Do tada su ženska deca u Pujića dobijala ime Anđa, Mara, Milica, Manda, Jela i sl. Lidijino detinjetvo proživljeno je u savremenim uslovima. Ona je imala sve ono što su imala i deca u gradu. Slušala je radio, posmatrala TV emisije, igrala se igračkama i slikovnicama koje su industrijski proizvedene. Međutim, ona je imala, u odnosu na gradsku decu, veliku prednost što je živela u domaćinstvu koje se bavilo stočarstvom, odgojem živine, poljoprivredom i drugim poslovima. U kući su imali psa i mačku. Ona je uz savremena dostignuća imala mogućnosti da živi u stvarnom životu.
Još u predškolskom uzrastu Lidija je posedovala mnoge informacije o životu i svetu u kome živi koje su prethodnim generacijama bile nepoznate. U dečijoj grupi kojoj je pripadala ispoljavala je natprosečnu inteligenciju, a u fizičkim sposobnostima nije joj bilo ravne. Vešto se penjala na visoko drveće, bez muke je izvodila salto i špagu, skakala je dobro, y vodi se vešto snalazila i sl.
Osmogodišnju školu pohađala je u Imotskom i svih osam razreda završila sa odličnim uspehom. Svrstavana je u grupu najdarovitijih učenika. U toku pohađanja osnovne škole usvojila je radne navike i odgovornost za izvršavanje školskih zadataka. Kod nje se u toku pohađanja škole razvilo veliko interesovanje i radoznalost za pojave u prirodi i društvu. Formirala se u otvorenu ličnost, koja je u društvu bila komunikativna i tolerantna.
Razumljivo da su joj otac i majka pomogli da u daljem školovanju ostvari svoje želje i interesovanja. Upisala se u gimnaziju u Imotskom i zahvaljujući prethodnom znanju i stečenim radnim navikama uspešno je završila sva četiri razreda. U gimnazijskom periodu školovanja veću sklonost ispoljila je za predmete društvenih nauka. Po uspešnoj maturi uspela je da produži obrazovanje na fakultetu. Opredelila se za Zagrebačko sveučilište. Tamo je u to vreme već studirao i njen brat Petar i dve rođake, ćerke tetke Marije Kadijević. To je verovatno uticalo na njeno opredeljenje.
U vreme početka njenih studija važilo je načelo „usmerenosti“ studija prema društvenim potrebama. To je praktično značilo da svaki student ima određenu „organizaciju udruženog rada“ koja će ga po završenim studijama primiti na posao. Lidija je našla ustanovu koja je bila zainteresovana za pedagoge koji bi radili sa retardiranom decom. To je u osnovi odlučilo da se ona upiše na Pedagoški fakultet, na grupu za rad sa retardiranim.
Studije je počela u vreme kad su društveno-političke prilike u SFRJ bile obeležene međunacionalnim sukobima i nezadovoljstvom mladih stanjem u društvu. U prvi plan su došle nacionalistički orijentisane grupe. Lidija se nije upuštala u politiku, bila je svesna položaja u kome se nalazila. Studijama je pristupila ozbiljno, kao što je to radila i na prethodnim nivoima školovanja. Međutim, tražili su se drugačiji zahtevi i u pojedinim predmetima imala je teškoća. Nije se predavala i nastavila je studije ulažući nove napore. U toku studija upoznala je studenta Zorana Jovovića, koji je studirao na građevinskom fakultetu. Zoran je poreklom Crnogorac, rođen je u Prijedoru u BiH, jer mu je otac bio profesor gimnazije u tom mestu.
Pošto je Zoran diplomirao, između njega i Lidije sklopljen je brak. Lidija je želela da nastavi studije, zbog toga su ostali da žive u Zagrebu. Ubrzo im se rodio sin pa se mladi bračni par, koji nije imao redovno zaposlenje, morao da suoči sa osnovnim egzistencijalnim problemima. Trebalo je nekako obezbediti osnovne materijalne uslove za život porodice.
Kako Zoran nije mogao u građevinarstvu da dobije zaposlenje, idući linijom „snađi se“, prihvatili su se trgovine. Držali su prodavnice u turističkim mestima za vreme sezone i u tom poslu su se dobro snalazili. Lidija je i dalje zadržala status studenta, ali je usporeno polagala ispite.
Međutim, zbivanja 1991. godine pomrsila su sve njihove planove. Zbog svog nacionalnog porekla postali su u Zagrebu, a i u Hrvatskoj, nepoželjni. Odlazak u Imotski nije dolazio u obzir, a rešenje se nije nalazilo ni u Prijedoru gde su živeli Zoranovi roditelji. U takvoj zastrašujućoj situaciji u kojoj se postavljalo pitanje opstanka golog života, odlaze u Vojvodinu, u Ravno selo, kod Vrbasa, kod Zoranove rodbine. Rodbina ih je primila veoma prijeteljski i obezbedila im osnovne uslove za život, ali ni tu za Zorana kao građevinskog inžinjera nije bilo posla.
Preko raznih rođačkih i poznaničkih veza Zoran nalazi povoljnije rešenje u Novom Sadu. Tu su iznajmili stan, Zoran se uključio u trgovačke poslove, Lidija se nadala da će nastaviti studije. Međutim, brzo se pokazalo da obećavajuća trgovina u Novom Sadu nije bila ono što su očekivali. To ih je podstaklo da traže rešenje u iseljavanju u inostranstvo. Opredelili su se za Kanadu, jer su došli do informacija da se u toj zemlji najlakše dolazi do posla.
Sredinom 1990-ih godina želja im se ispunila. Od kanadske ambasade dobili su odobrenje za useljavanje u Kanadu. Opredelili su se za državu Kvebek i grad Hal. Taj grad je skoro sastavni deo Otave, glanog grada Kanade, odvojeni su samo jednom rekom, a povezuje ih savremeni most.
U skladu sa kanadskim propisima obadvoje su se za nešto više od godinu dana osposobili za uključenje u odgovarajuće poslove. U tom periodu Lidija je rodila i drugo dete - ćerkicu. Dopunskim obrazovanjem Lidija se osposobila za rad sa decom predškolskog uzrasta, a Zoran je morao da ovlada programerskim znanjima bez kojih se u Kanadi u savremenim uslovima ne može.
Tako je porodica Jovović - Zoran i Lidija sa dvoje dece, konačno našla povoljne i bezbedne uslove za svoj život i živote svoje dece. Lidija je i dalje ostala duboko emotivno vezana za svoj roditeljski dom, za roditelje i brata. O toj vezanosti najbolje govori slučaj kad je ona sama sa dvoje dece, šestogodišnjim sinom i jednogodišnjom ćerkom, avionom, došla iz Otave da poseti roditelje, i svoje i svog supruga.
Nikola i Sena, iako bi svim srcem želeli da im je ćerka bliže rodnom kraju, ipak su zadovoljni ovakvim rešenjem, jer znaju da im deca žive bezbedno i u povoljnim materijalnim uslovima.
Desa je rođena 1932. godine kao četvrto dete Mare i Ile. Tako je Ilina porodica brojno rasla. Bilo ih je, zajedno sa Lazušom, sedmero. Prostor u kući bio je tesan, ali svi drugi materijalni uslovi potrebni za život bili su dobri. Baba Lazuša je Desu prihvatila kao svoje rođeno dete. Desa je još od malih nogu volela da hoda po Pujića selu i da se druži sa ostalom decom. Lazuša je, čim bi primetila da je nema, sa balature iznad kokošinjca vikala: „Dese! Dese!“ Čim bi se se ona odazvala, sledilo je pitanje: „Di si to?“ i uputstvo: „Čuvaj se drače i zmija.“
Kod Đurelinih je bila skoro svako veče za vreme večere. Kad bi videla da se večera postavlja rekla bi: „I ja ću kod vas ist!“ Čim bi čula Lazušino dozivanje odmah je ustajala od sinije uz poruku: „Doći ću ja opet sutra!“ Bila je ljupko dete koje je u selu svako voleo sem Brkanušinih. Brkanuša, Anđa i Milica nisu volele ničiju decu u selu, jer su smatrale da im deca čine samo štetu, beru zerdelije, trišnje i smokve.
Desin normalan rast i razvoj omeo je rat. Drugi svetski rat je počeo baš u vreme kad je ona polazila u osnovnu školu. U toku rata nije mogla da pohađa školu i prošla je isti trnoviti put kao i ostali članovi porodice. Za nju je ratno vreme i svi strahovi koje je preživljavala bilo u toliko teže jer je bila nedorasla.
Na kraju rata, to jest pri oslobođenju, bila je u petnaestoj godini života. Čim je škola u Imotskom počela da radi u novim uslovima, ona se uključila u školovanje i stekla osnovno obrazovanje. Porodica je nije upućivala na dalje školovanje, a i sama nije imala posebnu želju za tako nešto. Desa se uključila u domaćinske poslove, u čuvanje goveda i poljoprivredne radove. Istovremeno je aktivno učestvovala u omladinskim akcijama i kroz njih se zacurila. Formirala se u lepu devojku, a u selu su je cenili vrednom i poštenom.
Kroz omladinske aktivnosti upoznala je i zbližila se sa SIMOM PAČIĆEM, sinom Dušana Pačića. Dušanova porodica bila je brojna i odmah posle oslobođenja jedan deo njih se odselio u Vojvodinu. Simo je ostao kod kuće u Glavini. U Imotskom je završio postolarski (obućarski) zanat, zaposlio se i pokazao se vrednim mladićem. Ugledom dobrog momka i zaradom koju je sticao radom, Simo je stekao osnovne uslove da misli o ženidbi. Pošto su on i Desa već od ranije bili momak i devojka, što će reći, bili su zaljubljeni, normalno je bilo da među njima dođe do sklapanja braka. Sa tim su bili zadovoljni i Desini i Simini roditelji. Tako se Desa sredinom 1950-ih godina udala za Simu.
U domaćinstvu Dušana Pačića jedan sin je već bio oženjen Dragom Perote Pujića, Desinom komšinicom. Oni su već imali decu, i Dušanova kuća bila je pretesna za jedan novi brak. Desa je očekivala da ima svoj mir i uslove da formira porodicu kakvu je želela, ali to se u postojećim uslovima nije dalo.
Zbog toga su Simo i Desa počeli razmišljati o selidbi iz Glavine. Opredelili su se za Zrenjanin u Banatu, jer je Simo imao tamo brojnu rodbinu, pa je računao na njihovu pomoć pri uključivanju u posao. Pošto su oboje bili vredni i radni, u Zrenjaninu su obadvoje brzo našli posao. Simo je u prvo vreme radio u tvornici obuće, a i Desa je našla posao koji je odgovarao njenim sposobnostima. Vremenom Simo je stekao ugled odgovornog radnika pa je dobio unosniji posao u Zrenjaninskoj pivari.
Pošto su obadvoje bili vredni i štedljivi stekli su sredstva da mogu ostvariti svoj san, sagraditi kuću. Prvo su kupili plac, a zatim su polako u fazama izgradili porodičnu kuću.
Desa i Simo su želeli da imaju decu i u braku su stekli ćerku Dragicu. Detetu su posvetili veliku brigu i kroz podizanje ćerke su došli do zaključka da im je dovoljno jedno dete i na tome su ostali.
Ćerka Dragica razvila se u zdravo i inteligentno dete. Uspešno je učila u osmogodišnjoj i srednjoj školi i osposobila se za rad. Brzo je došla do zaposlenja i kroz odgovoran rad stekla ugled odgovorne i poštene devojke. Upoznala je mladića, koji je isto tako bio vredan i pošten i sa njime stupila u brak. U prvim godinama braka rodilo im se dete, ćerkica. Tako su Desa i Simo postali baka i deda. Obadvoje su, a posebno Desa, pomagali ćerki u podizanju deteta kako bi ćerka mogla nesmetano i bez brige da produži rad. Ćerki su pružili punu pomoć u rešavanju stambenog pitanja i opremanja domaćinstva.
Za Desu i Simu izbor Zrenjanina za život bilo je pravo rešenje. Svojim poštenim radom stekli su kuću, opremili domaćinstvo i sada, kao penzioneri, žive miran život.
Vasiljka je rođena pred sam Drugi svetski rat. Bila je peto, najmlađe, Marino i Ilino dete. Neko je došao na ideju da joj daju ime VASILJKA (Vasilija). U to vreme kod Pujića Boje „Rusove“ isto tako imali su ćerku Vasiljku. To ime samo po sebi odmah je kazivalo da je osoba koja ga nosi srpsko-pravoslavne vere, što u to vreme nije bilo ni malo dobro. Bolje rečeno bilo je životno opasno jer su u komšiluku sve više cvetale nacionalističko-fašističke ideje. Zbog toga su u porodici smislili da joj promene ime i nazvali su je „Jasa“.
Tako je ona celo detinjstvo proživela pod tim imenom. U detinjstvu je prošla kroz sve nedaće kroz koje je prolazila i njena porodica. Na kršteno ime vratila se Vasiljka tek po oslobođenju i polaskom u osnovnu školu. Kao dete bila je poslušna i vredna, već tada radila je korisne poslove u domaćinstvu - Za vreme pohađanja osnovne škole učila je čuvajući goveda po ogradama. Boraveći po ceo dan u prirodi, neposredno je upoznala mnoge njene tajne i život u ogradama i na travnjacima. Znala je za ptičja gnezda, zečije loge, mesta gde su rasle ljubičice, zumbuli, sparoge, kuke i spečci. Kroz to je zavolela prirodu, a pošto je bila uspešna učenica u osnovnoj školi, želela je da nastavi školovanje i to baš u školi u kojoj se uči o prirodi.
Saznala je da u Poreču u Istri postoji Poljoprivredna škola i molila roditelje da je upišu baš u tu školu. Začudo otac Ile, koji je kod ostale dece malo brige pokazao za njihovo školovanje, prihvatio je Vasiljkinu molbu i omogućio joj upis u tu školu i obezbeđenje materijalnih uslova za njeno pohađanje. Vasiljka je u Poljoprivrednoj školi bila vredna učenica. Sve razreda završila je u roku i veoma uspešno. Uprava škole, po diplomiranju, zajedno sa nadležnim republičkim organom, predložila joj je da se zaposli u zemljoradničkom zadrugarstvu u opštini Podravska Slatina u Slavoniji.
Ponudu je bez kolebanja prihvatila, jer je videla da je to područje kao stvoreno za poljoprivrednu proizvodnju. U opštini Podravska slatina, bez uzimanja u obzir da se radi o mladoj devojci bez ikakva iskustva, rasporedili su je u selo Crnac u zemljoradničku zadrugu koja je bila tek u stvaranju. To Vasiljku nije razočaralo i obeshrabrilo, poslu je prišla odgovorno, radila je vredno i ispoljila punu ozbiljnost i poštenje. To je seoska sredina cenila kao veoma pozitivno i prihvatila je saradnju sa njome. Sećam se jednog razgovora sa Ilom, koji mi je rekao: „U Imotskom i u Glavini sigurno je tako ne bi prihvatili.“ To je sasvim sigurno, pošto je naša sredina imala konzervativan odnos prema poljoprivrednim stručnjacima, posebno devojkama.
U Slavoniji je Vasiljka stekla ugled vrednog čoveka, odnosno devojke, koja želi da unapredi poljoprivrednu proizvodnju, a time da doprinese poboljšanju života zemljoradnika. Kroz stručni rad upoznala je inženjera agronomije Petra ________, poreklom Slovenca, rodom iz Lovrenca na Pohorju, nedaleko od Maribora. I on je, kao i Vasiljka, hteo da svoje znanje primeni tamo gde su uslovi bili dobri, a potreba velika. Kroz saradnju sa Petrom između Vasiljke i njega došlo je do ljubavi, konačno i do braka.
Stupajući u brak sa Petrom, za Vasiljku su se stvorili uslovi da promeni radno mesto. Zaposlila se u zadružnoj organizaciji u selu Suho polje desetinu kilometara istočno od Virovitice. Bračni par Petar i Vasiljka vredno su radili i dalje u zadrugarstvu i stekli ugled odgovornih i vrednih radnika. Vasiljka je odmah po stupanju u brak upoznala Petra sa svojom porodicom u Glavini. Postali su posebno bliski sa Vasiljkinim bratom Nikolom i njegovom porodicom. Tako su se među njima skoro svake godine razmenjivale posete. Petar je posebno nastojao da pomogne Nikoli oko unapređenja poljoprivredne proizvodnje na Nikolinom imanju u Glavini.
Pero i Vasiljka su u Suhom polju dobili pristojan dvosoban stan, a u braku su dobili dve ćerkice. Njihova i Nikolina deca postali su prisni prijatelji kao što odgovara rođačkim odnosima.
Jednom prilikom, u ranim jutarnjim časovima, na putu za Varaždin, svratio sam potpuno iznenada i nenajavljeno kod Vasiljke. Ja zapravo tada nisam znao njeno novo prezime ni ime njenog muža. Ali čim sam na benzinskoj pumpi pomenu da tražim Vasiljku rodom iz Dalmacije, poljoprivrednog tehničara, odmah su se setili o kome se radi. Ti ljudi su o Vasiljki i Peri imali veoma lepo mišljenje i odmah me odveli do kuće u koj je ona stanovala. Moj dolazak za nju je bilo veliko iznenađenje. Pero je već bio na radnom mestu, jer je rad počinjao u šest časova. Meni se žurilo i nisam mogao čekati da ga pozovu. Tom prilikom sam se uverio da Vasiljka živi u dobrim uslovima, da ima pristojno domaćinstvo i veoma vaspitane ćerkice. Ona je mene i mog saputnika počastila veoma bogatim doručkom. Bilo mi je drago kad sam video kako se naše nekadašnje čobanče u životu dobro situiralo.
Petar i Vasiljka su u Virovitici kupili plac i sagradili porodičnu kuću. Tu su im obe ćerke maturirale i produžile studije na Zagrebačkom sveučilištu. Petar je postao pravi Slavonac, jer on od porodice na Pohorju nije nasledio ništa. Tamo je pravilo, da onaj koji ode na studije i završi ih ne može da računa na nasledstvo u nekretninama.